Dnevnici su, naravno, temeljeni na vlastitom iskustvu.
Lažem, fikcija je.
Ili ne?!

28 January, 2015

Dnevnik jednog svjedoka

2:17 PM Posted by Kaza No comments
Bila je jesen.
Nakon te jeseni, više nije bilo godišnjih doba. Zima, proljeće i ljeto su se predali pod kontrolu jeseni... toj jeseni... od te godine, tog dana. Od tada, moje misli su zarobljene u jeseni... živim u jeseni, budim se u jeseni... pet godina već.
A tog dana jesen je počela fino. Prozor moje sobe se nalazi tik uz aleju koja je toga jutra bila prošarana bojama jeseni. Tom alejom prođe automobil jednom ili dva puta na dan, tako da ima dovoljno vremena da lišće, u svim svojim raskošnim bojama, napravi pravi jesenski sag duž aleje. Kada svemu tome dodate muziku koju pravi to lišće tokom njegove avanture, koja počinje na grani a završava na podu, možete samo zamisliti o kakvom jesenskom jutru govorim.
Probudio me je huk vjetra, koji je kroz odškrinuti prozor našao ono što traži. Moje uši. Ustao sam sa nekim blagim osmijehom na licu i otišao do prozora da malo protegnem ruke i udahnem jesen. Naslonio sam se laktovima na prozor i očima odmjeravao aleju, sa jednog kraja ka drugom... lijevo pa desno. 
"Prekrasna je", pomislio sam. Ne bih ništa dao za ovaj pogled sa prozora.
U tom trenu me trznu neki smijeh. Bila su to djeca, njih troje, ustali ranom zorom i izašli na aleju da se igraju. Sjajni su, tako nasmijani... Odmah se sjetim sebe kada sam trčao tom istom alejom bezuspješno pokušavajući nasamariti svoju sjenu i prestići je. Zastanem, pa čekam, kada ona ne bude spremna, da ponovo potrčim. Ali uvijek je znala kada ću krenuti. Kako sam tada bio ljut na nju, svoju sjenu.
Oni su se igrali, smijali, trčali i bacali se po lišću, a ja sam ih svo vrijeme gledao i u naletima sjećanja postavljao sebe, svoju siluetu, među njih. Tada im se pridružuje i jedan mali psić. I on veseo, maše repom, a oni trče oko njega. On, sav hiperaktivan, odlazi sa aleje i dvoje od te djece kreće za njim, prateći ga između zgrada. Jedna djevojčica ostaje, tražeći nešto po lišću. Ili je nešto izgubila ili je radoznalost navodi da pretražuje svaki milimetar ulice... ne znam. Posmatram je... njena misija je odvodi na sredinu aleje, gdje zastaje, zamišljeno gledajući u pod.
Onda se, na svoj ružni način, vrijeme poigralo sa sudbinom i spojilo dva događaja... baš u tom trenu je naišao motorista i, ne gledajući, udara u djevojčicu. Malo je zastao i shvativši šta je uradio, brzo nestao, podižući zavjesu od lišća iza sebe.
Tog momenta, jesen je, od lijepe jutarnje, postala tmurna... kao da se veliki plašt nadvio nebom. Sve je utihnulo... U meni je bilo mnoštvo osjećaja, gledajući djevojčicinu majku kako uz plač i vrisku prilazi djetetu. Dolazi još par osoba, podižu djevojčicu i odnose je. U meni se nešto prelama... guši me... više ne mogu disati jesen... ne mogu ništa.
Zatvaram prozor i sjedam na rub kreveta. Listam događaj u glavi, ponovo i ponovo. Zašto!? Zbog čega!?... milion pitanja...
Motorista nikada nije uhvaćen... djevojčica je preminula na putu do bolnice... ja sam ostao zarobljen u jeseni... dugoj jeseni... najdužoj do sada.

0 comments:

Post a Comment