Onda sam, slučajno prolazeći pored trga, ugledao skupinu ljudi kako slušaju nečije govore na podijumu. Znatiželjno sam prišao. Po stalnoj izmjeni govornika shvatio sam da je to mjesto gdje svako od nas može dobiti svojih 5 minuta. Jednostavno izaći i reći ono što želi, nekome ko želi slušati."Zanimljiva ideja", pomislio sam.
Prelazeći pogledom po ljudima koji slušaju, u daljini, iza svih, ugladao sam jednog dječaka sa listom papira u ruci, kako se priprema da istupi na podij. Dječak je imao nekih sedamnaest godina, i po njegovim pokretima u mjestu, primjetio sam da je veoma uzbuđen. Čitao je sa papira, pripremao se, imao mnogo toga da kaže, čini mi se. Onda je zastao... spustio ruke u kojima je držao papir. Pomislio sam da je na njega red, da će se sada uputiti prema podijumu, ali nije... okrenuo se, rukama zgužvao papir, bacio ga u obližnju korpu i odšetao. Malo sam zbunjeno izgledao, ali sam se pribrao i potrčao prema korpi, uzeo zgužvani papir i otvorio.
"Zamisli, čovječe, da se budiš u svijetu koji brine o tebi... u svijetu gdje ti brineš o njemu. Zamisli da se budiš u svijetu gdje je tuđa tuga ujedno i tvoj problem, a tvoja tuga svačiji problem. Gdje ti je život stranca bitan kao i tvoj život jer, zaboga, ti brineš... suosjećaš.
Zamisli da se probudiš u svijetu gdje je svaki upućeni pogled prema tebi dobronamjeran, gdje je svaka riječ savjet, a svaka "pružena ruka" ne gleda svoju ličnu korist. Gdje ne postoji zlobni ljudski ego, oskrnavljeni moral, pogrešne ljudske vrijednosti, loše misli. Čovječe, zamisli.
Zamisli da se budiš u svijetu koji te drži na dlanu, koji te vodi kroz odrastanje, koji crpi ono najbolje iz tebe. U svijetu koji u tebi gleda osobu, a ne neprijatelja. U svijetu gdje napreduješ, ali ne na uštrb drugih... Gdje imaš sve, ali ne na uštrb drugih... Gdje si sretan, ali ne na uštrb drugih.
Zamisli da se probudiš u svijetu gdje su ubistvo i glad nepoznati pojmovi. Gdje je pojam 'rat' stvar prošlosti i ružnog sjećanja. Gdje je smrt djeteta od izlječive bolesti nezamisliva. Gdje je svako zlo zakopano. Gdje je utrka 'u materijalnom' sramota. Gdje je skromnost svačija vrlina.
Pa, čovječe... zamisli da se budiš u svijetu gdje svakog gledaš sa iskrenim osmijehom, a za uzvrat takođe dobiješ iskreni osmijeh.
Nije teško to zamisliti... pa zar je tako teško ostvariti?!"
Digao sam pogled sa papira i tražio dječaka. Želio sam ga dozvati, pronaći, otići za njim ali... izgubio se u masi. Shvatio je da će njegov glas biti "utušen"u orkestru drugih, loših, glasova. Nažalost, shvatio je. I otišao.
0 comments:
Post a Comment