Bijaše tama. Mrkla tama. Bijaše ništa.
Trajaše to dugo, predugo... Trajaše od ko zna kad. Od početka?!
Onda bi svjetlo. Čisto svjetlo. Bijelo svjetlo. Dođe, razli svoju masu po svijetu... mrklom svijetu... i osvježi ga, dade mu nijansu. Načini vidljivi svijet, crno bijeli svijet. Svijet od crne, preko sive, do bijele. I ljudi poznavaše samo takav svijet. Svijetli bezbojni svijet.
Niko ne znaše da je svjetlost, bijela boja, skrojena od više boja. One živješe u njoj, skupa, ne znajući za drugi način života... izvan kolektiva. Naučiše da žive u skladu, u grupaciji. Nijedna boja ni ne pomisli da bude sama, ni ne pomisli da se otisne u svijet sama. Nijedna to ne znade, nijedna ne bi dovoljno hrabra.
Sve do jednom.
Jedna boja pomisli da vrijedi više. Da kao sama vrijedi mnogo više nego kao dio grupe. Pomisli to ali ne znade kako da se izdvoji. Niko joj nije pričao o samačkom životu. Nigdje to nije čula. Ali ipak bi dovoljno hrabra da se okuša u nepoznatom području. Odluči da se otrgne, da se otme...
Pripremi se, udahnu, i načini odlučujući korak. Izdvoji se, razli se i oboji nebo. Ostale boje pratiše najhrabriju. Svaka oboji nešto i svaka postade posebna... Svaka na svoj način.
Od tada ljudi poznaju drugi svijet, ljepši svijet, obojeni svijet. Tada nastade svijet koji i dan danas poznajemo. I svi se rado prisjećaju najhrabrije boje.
A bijaše to davno... vrlo davno. Ko zna koliko davno.
0 comments:
Post a Comment