Da li joj je neko nekad rekao, nekim gestom dao do znanja, priznao...
Možda joj u pismu napisao, ili na neku ceduljicu koju bi joj, kada ona ne gleda, lagano i oprezno ostavio u njenom džepu opravdavajući se da je samo htio zgrijati ruku, ili provjeriti ima li njen džep dno...
Pitao sam se...
Ja sam joj to rekao, na neki način... Ne govorom, ali sam joj napisao na mjestu gdje se slova čitaju osjećajem... Napisao joj na leđima, prstom. Slutila je... svako slovo koje je pokušala da prepozna bilo je propraćeno njenim osmijehom. Slagala je slova u riječi, riječi u rečenice, ali nije mogla da odgonetne.
A ni ja se nisam suviše trudio... jednim dijelom sebe nisam želio da zna šta pišem. Mislio sam da, ako ona to sazna, da će čitav svijet odjednom to znati. A nisam to mogao podnijeti, bio sam suviše sebičan. Želio sam da tu spoznaju zadržim samo za sebe, da imam... da posjedujem... samo ja.
A pisao sam o njenom pogledu. O njenim očima.
Kako je moguće da jedan pogled sadrži nešto što se ne može riječima iskazati, pokretima pokazati, otpjevati. Kako je moguće da jedan pogled sadrži i čitavu priču, i ono između redova, i suzu koja kane piscu dok piše pa znamo njegov osjećaj u tom trenu. Kako je moguće da u jedan pogled može da stane i sreća i tuga, i osmijeh i bol... i osjećaj žene kada dobije dijete, i osjećaj čovjeka koji utapa tugu u čaši.
Kako sam ja u njenim očima mogao da vidim i sebe, i nju... i nas u budućnosti. Kako, ali kako, sam mogao da u svakom treptaju znam šta ona želi, da nakon upućenog pogleda nije trebala više da govori.
Priznajem, bio sam zaljubljen u njene oči... Njen pogled je kao kisik djelovao na mene. Njen treptaj je bio infuzija mom tijelu. Njena suza u oku je bila potres za mene. Imala je tu moć u očima, ali sam se uvijek pitao da li je to znala...
Da li je ikad pomislila, naslutila...
0 comments:
Post a Comment