Dnevnik jednog podruma

Kada su vaši koraci jedini zvuk koji čujete, tada se i njih nelogično bojite. Jedan zvuk je znatno strašniji od buke. Ako tome još dodamo poznatu činjenicu da podrumska osvjetljenja imaju problem da neučinkovito rade ono za šta su stvorena, onda imamo vrlo pogodan teritorij za odrastanje straha. Jedna takva, slobodno ću reći, polukorisna sijalica se žestoko borila sa mrakom podrumskog hodnika. Oprezno sam se kretao držeći stari ključ u ruci dok me je njegova ljepša polovica nestrpljivo čekala na lancu oko podrumskih vrata.
Stigao sam i odahnuo prvi put... drugi put će biti kada otključam vrata i upalim svjetlo unutar mog podruma. Nije mi dugo trebalo jer su ključ i katanac, već odavno, savršen par. Podrum nije imao vanjski izvor svjetlosti pa je unutarnja sijalica morala biti toliko jaka da pobjedi mrak i prikrije sav moj strah bar do trena kada budem napuštao podrum i morao je ugasiti. A podrum je bio mala riznica sjećanja... 

Bicikl sa skinutim pomoćnim točkovima pokraj njega; tačno se mogu sjetiti dugotrajnog procesa skidanja jednog pa drugog točka te moje sreće što sam savladao tu najveću i najstrašniju silu na svijetu, gravitaciju. Kako sam samo bio ponosan, jurio na biciklu i prkosio vjetru. Pamtim da sam tad bio mišljenja da smo ja i moj bicikl najbrža fizikalna pojava u prirodi.
Sa moje desne strane bio je veliki stol. Prišao sam mu; stripovi... Zagor, Alan Ford... osmjehu nema kraja. Listam i čudim se kako su crteži statični. Sjećam se da, kad sam to kao mali čitao, da sam se znao toliko udubiti u priču da je sve izgledalo kao da gledam film. Svi likovi su se kretali kroz te crteže, micali usnama dok pričaju i trudili se da meni dočaraju događaj. Sad su svi ti likovi ukipljeni, bezdušni, ali mislim da mi ne bi trebalo dugo da ih oživim... ja jednostavno ne odrastam.
Na stol naslonjen AK 47... drveni, ratni, među rajom poznat kao Kalaš. Bio mi je drag ali mi sada ne izaziva jake emocije. Shrvan svime što se izdešavalo samo sam skrenuo pogled sa njega.
Na drugom kraju stola je kartonska kutija. Odlazim do nje i skidam ljepljivu foliju... u njoj je, slagaću, najmanje 10 godina mog djetinjstva; stvari iz raznih doba, stvari koje su me obilježile kao osobu, koje su na neki način gradile moju ličnost i moj odnos prema životu, i koje su se nesvjesno utkale u moju DNA. Uzbuđen, sretan i radoznao objeručke uzimam kutiju i spuštam je na pod pokraj sebe. Taman spreman da uronim u moja sjećanja, da uronim u taj vremeplov i njime otputujem do mojih početaka, dešava se nezgodna stvar... u podrumu nestaje električne energije.

Posljednje čega se sjećam je pravi, odlučni, duboki, snažni i prostorno-parajući muški vrisak.