Kada sam tužna, razočarana... kada sam sama, neshvaćena... kada sam odbačena. Tada sam se skrivala tu, u tom svijetu. Tu ste me uvijek mogli vidjeti nasmijanu, sretnu... Mogli ste vidjeti onu moju najljepšu stranu koju nisam mogla da izrazim u stvarnosti jer niko nije bio dovoljno strpljiv da je otkrije u meni ili niko nije zaslužio da je vidi!?... Ne znam razloge, ali sam tu svoju sretnu stranu ispoljavala samo u tom svijetu, stvorenom još dok sam bila mala, krojenom po mojoj zamisli, sastavljenom od mojih želja.
Nije to san, ne... nije ni maštanje. Negdje između jave i sna... halucinacije!? Možda.
Dobro sam ovladala tim svijetom, mogla sam mu pristupiti vrlo brzo. Dovoljno je bilo da budem sama u svojoj sobi i kada sklopim oči, za par minuta sam mogla biti tamo... tamo gdje je sve po mome, gdje me okolina ne osuđuje, gdje svi imaju strpljenja... tamo gdje ostvarujem svoje sitne želje koje me čine sretnom. Voljela sam taj svijet.
A taj svijet, eh... u njemu sam bila sve. Bila sam djevojčica, oslobođena iz okova... bila sam list, miran, opušten i spokojan... bila sam i snijeg na vrhu planine, nedokučiv a primamljiv... bila sam i oblak, i vjetar, i gazela koja trči po prostranim prerijama, i leptir... bila sam sloboda.
Ali, najviše od svega, voljela sam biti ptica. Ona je bila spoj svega što sam željela. Letjela je, bila je slobodna... Slobodna kao vjetar, nedokučiva kao oblak, opuštena kao list... neovisna. Mogla sam da idem gdje hoću, da letim koliko hoću... da se smijem koliko hoću. U tom sam svijetu ja bila ja, onakva kakva sam u dubini mene, željna sobode. Taj svijet je dio mene i nikad ga se neću odreći. Ne želim to. Taj svijet je postao ja, a stvarnost mi je postala samo ružan san. Stvarnost je okrutna, i dok je takva, uvijek ću je smatrati lošim snom i iskorištavati ću svaku priliku da pobjegnem u svoj svijet.
Zažmirite, budite ptica. Neopisivo je.
0 comments:
Post a Comment