Dnevnik jednog slikara

Naslikati prirodu, okolinu... Naslikati dragu osobu, prijatelja, potpunog stranca... Naslikati sebe, tebe. Potezima kista prenijeti na platno ono što vidimo oko sebe. U nijansama boja doslikati svijet. Vječno uhvatiti trenutak, zarobiti ga na platnu i dati mu besmrtnost. Sve je ovo izvodivo.
Ne, neću reći da je lako, ne mogu svi biti slikari, ali je izvodivo. Moguće.
A ja sam se danas uhvatio u koštac da naslikam nemoguće. Želio sam da prenesem na platno ono što nije vidljivo očima. Nedodirljivo. Želio sam naslikati slobodu.
Stao sam pred prazno bijelo platno i ispred sebe poredao sve raspoložive boje. Crvene nije falilo, plave je bilo i previše. Žuta, zelena, crna, bijela... i mnoge druge, sve u više nijansi. Uzeo sam kist u ruke i zastao.
Početi sa crnom!? Ma ne...
Žuta podloga!? Hm...
Rijetko sam se u životu nalazio na ovakvim iskušenjima. Rijetko kad nisam znao kako početi. Vrte mi se razne slike po glavi, sve do sada naslikane. Niti jedna, ni približno, ne odgovara onome što ja želim. Stojim tako, kist u ruci, boje oko mene, ja zamišljen. I tada dolazi do nečega neopisivog. Sve mi postaje tako jasno. Spuštam kist na pod i odmičem se par koraka unazad. Gledam bijelo platno i, šta vidim!?
Vidim slobodu.
Nije potreban niti jedan potez kista, nikakva boja. Slika je završena. Sloboda je naslikana. Postavljam okvir na platno i kačim sliku na zid. Gledam je... i gledam... ne skrećem pogled. Ovo je rad kojim se najviše ponosim.
Oduševljen sam.