Dnevnik jednog mene

Zamislite januarsku noć, vještačko osvjetljene ulice sa očišćenim snijegom i gurnutim duž trotoara. Sad osjetite hladnoću te noći, i zamislite onaj prozirno bijeli huk iz vaših usta kojim pokušavate da zagrijete promrzle ruke. E sad, u svoj toj noći, zamislite jednu malu kafanu kroz čije prozore izbija tamno žuta svijetlost, a kroz njen dimnjak vije se topli dim, takav da, gledajući u njega, već osjetite toplinu i poželite da ste u toj kafani.

Sad zamislite unutrašnjost kafane, ispunjenu valovima dima cigarete i buku raznih razgovora, iz svih dijelova kafane gdje ne možete da odgonetnete niti jednu jedinu riječ, a sva ta buka je nošena na ritmu lagane muzike koja dopire iz par zvučnika postavljenih u uglovima. Stolovi kafane su tipa: okrugli, sa onim finim stolnjacima i sa po jednom malom svijećom na svakom stolu. Sad zamislite jedan dugi šank, naspram ulaznih vrata, koji je svojom dužinom prekrio čitav jedan zid kafane, a u šanku konobar osrednjih godina na čijim se pokretima vidi da se usavršio za svoj poziv.

Sad, u svemu tome, zamislite jednu usamljenu osobu, koja je zauzela sredinu lijeve polovice šanka, na visokoj stolici, sa pognutom glavom i naslonjenim laktovima na šank. Na njemu je jedan dugi kaput, tamno sive boje, čiji donji rubovi dotiću pod kafane. Sad njemu dodijelite karakter mirne osobe, kojoj se nedavno nešto loše desilo ili joj nikad ništa nije išlo od ruke, pa se vidi da svu svoju tugu utapa u čaši, razmišljajući šta da učini sa sobom i kako da izvuče najbolje iz života. Toj osobi nije do priče, samo želi da zaroni duboko u noć zajedno sa svojim najboljim prijateljem, čašom.

Ta osoba, to sam ja. Iznutra.