Dnevnik jednog kauboja

Znao sam da je on unutra i namjerno sam eksplozivno ušao. Da me primjeti.
Lupio sam u ulazna vrata krčme i moja sjena se ispružila duž poda, završavajući se tik do šanka. Nastao je muk. Samo se čulo, na trenutke, lupkanje čaša u šanku jer ih je vlasnik premještao. Oči svih prisutnih uperene u mene, a ja... ja onako naočit momak, cigareta u ustima, šešir blago nakrivljen na desno i palac lijeve ruke zakačen na opasač. Crni mantil, skoro do dna, a na nogama čizme od zmijske kože sa pozlačenim mamuzama. Šta reći, uvijek sam imao stila. Ušao sam laganim korakom, dok su zvuk mamuza i zveket ukrasnog lanca na opasaču odjekivali krčmom. Njega sam primjetio, sa dva prijatelja, na desnoj strani... zadnji stol. Osjetio sam kako me reže njegov pogled. Mrzio me je. imao je i razlog, ako ćemo iskreno. Razlog je bila Ona.
Ona, najljepša djevojka u gradu. Kći vlasnika banke. Djevojka za kojom čitav grad žudi. Svi su je željeli, a ona je željela mene. Nismo bili u braku, ne, nisam ja još za toga. Nismo ni viđani zajedno. Sve što smo imali je to, da zadnjih pola godine, svaku noć ona zaspi kraj mene. U mom zagrljaju. To smo imali i to je bilo dovoljno. Bila je sve što sam trebao; lijepa, pametna i razumna djevojka. Nekad se zapitam šta je vidjela u meni. Valjda nešto što ni ja ne vidim... ne znam.
E, ona je bila razlog zbog kojeg me je on mrzio. Želio je nju, a ja sam tu smetao. Kriv sam.
Dakle, ušao sam u krčmu, stao za šank i, uzimajući cigaretu u ruku, zatražio dupli viski. On je nešto prošaputao sa prijateljima i trenutak poslije je ustao, krećući se prema meni. Bio sam smiren, po običaju. Prolazi tik iza mene i namjerno podapinje za moju nogu. Teatralno pada i brzo se podiže, unoseći se meni u lice. 
"Zašto si to uradio!?", glasno je rekao.
Volio je da izaziva, da prvi počinje svađu.
"I!?... Zašto!?", nastavio je.
Nije mi bilo do svađe. Čak ni ne razumijem zašto započinje svađu jer je predhodna dva puta izvukao deblji kraj. Još ima ožiljak na usni. Očito mu nije dovoljno.
Kako god, nisam bio nagodan. Trznuo sam viski, okrenuo se prelazeći pogledom preko njega, i izašao vani.
Izlazeći, primjetio sam Nju, na drugoj strani ulice, u društvu svoga oca. Doticanjem šešira i laganim naklonom, pozdravio sam je. Nasmiješila se samo, onako, stidno. Uzjahao sam konja i nestao u daljini, ostavljajući oblak prašine iza sebe. Ona je ostala nasmješena jer je znala da ću se do večeri vratiti, njoj u zagrljaj.