Dnevnici su, naravno, temeljeni na vlastitom iskustvu.
Lažem, fikcija je.
Ili ne?!

28 January, 2015

Dnevnik jednog psihologa

2:19 PM Posted by Kaza No comments
Sitnozrni, svijetlo-žuti pijesak. Umjetni ili prirodni, ne znam. Količina taman dovoljna da, pri prolasku kroz najuži dio pješčanog sata, "otkuca" 60 minuta. Ja sam nepomično zagledan kako i posljednja zrna pronalaze put do dna. Ustajem kako bih okrenuo sat i dao mu novih 60 minuta na raspolaganje, dok mojom radnom prostorijom odjekuju tri prodorna otkucaja zidnog sata sa klatnom. Vrijeme je za novog pacijenta.
Uz odlučno kucanje i uz moje odobrenje, ulazi djevojka u kasnim dvadesetim. Odmah se dalo primjetiti da je imala spremnu svu priču koju će da mi iznese... priču vezanu za njene probleme u braku. Nekako, kao da je žurila, tražeći mjesto da sjedne i da mi što prije sve ispriča, jer, bojala se da će svakim odugovlačenjem zaboraviti neki važan detalj čitave priče. Uputio sam je do udobne fotelje, a ja sam sjeo naspram nje na nekih metar-dva udaljenosti.
"Gospodine, ja ne mogu da vjerujem kakav je on, pogledajte šta je uradio prije nekih...", počela je svoju priču, a ja sam je pozorno slušao klimajući glavom, čime sam joj davao doznanja da se slažem i suosjećam sa njom. Sad, kako da kažem, priča nije bila nezanimljiva, naprotiv, bila je... bila je ok ali, ne znam zašto, po prvi put u karijeri sam "odlutao", u mislima naravno. Otišao sam, daleko, nisam je slušao... Otišao sam, ni manje ni više, nego na prvi dan škole. Gledao sam sebe kako se budim, roditelje kako trčkaraju oko mene spremajući me. Osjećao sam navalu adrenalina koju sam imao kada sam vidio veliku masu svojih vršnjaka ispred škole. Sjećao se svih lica koja sam tada "upijao" i sa kojima ću provesti dosta narednih godina. Sjećao se brbljanja učiteljice koja je sa tolikim elanom pričala ne znajući da će, ta njena priča, biti nešto zadnje čega će se svako od nas sjećati. Gledao sam sebe kako izlazim iz škole i trčim u zagrljaj roditeljima koju su me čekali ispred. Sjećao sam se...
"...odine!"...
"Gospodine!...", čuo sam dozivanje pacijentice i trznuo se.
"Da, slušam Vas", rekao sam refleksno.
"Završila sam... Šta mislite o svemu!?... Trebam li postupiti ovako kako sam zamislila!?", upitala me je. Uzdahnuo sam.
"Hm... Vidite, ja se potpuno slažem sa Vama i mislim da tačno tako treba da postupite."
"Hvala Vam gospodine..." govorila je, spremajući se... "Hvala Vam, mnogo ste mi pomogli..."
"Ma ništa, tu sam uvijek za Vas", uzvratio sam uz osmijeh.
Izašla je, a ja sam se vratio do radnog stola i okrenuo pješčani sat, dok su prostorijom odjekivala četiri prodorna otkucaja zidnog sata sa klatnom. 

0 comments:

Post a Comment