Mene moje nešto "uhvati" kad sam sam. Šunja se, proviri da vidi ima li koga, pa me zaskoči. Često se sretnemo u hladnim zimskim noćima, kao što je ova, kada hodam ulicama svog ili tuđeg grada, stisnut u svoju odjeću razmišljajući o onom dijelu tijela po kojem mi je najviše hladno. Onda dođe nešto, uvuče mi se u misli i postaje nemirno. A ja se onda borim...
Moje najjače oružje je mašta. A nešto se boji moje mašte. Zna da tada prelazi u drugi plan, da biva zaboravljeno. A ja maštam o svemu... Izokrenem svoju realnost, svoju okolinu, pa mi bude zanimljivo. Od prolaznika "pravim"pingvine, od zgrada vidim ogromne čokolade. Drveća postaju čudovišta, strašna i velika. Ulične lampe sa savijaju preko ulica gradeći mostove, a automobili postaju čamci. Klupe su violine, a zaljubljeni parovi na njima gudala. Moja ulica se odmotava kao dugi ćilim, a lokve na njoj postaju šare. Sve se mijenja...
Vadim ruku iz džepa i u njoj vidim kist... počinjem da crtam. Hladno zimsko nebo kitim zvijezdama, crtam komete. Onda obrišem crnu boju sa neba pa nacrtam sunce. I smijem se...
Tada shvatim da sam došao do kraja svog puta, i sjetim se da jedno neštopokušalo da "ubije" ovaj zadovoljni osmijeh. Mašta je, po ko zna koji put, bila jača.
0 comments:
Post a Comment