Tu noć je izašao vani, u njen grad, u njen objekat, u njeno vrijeme. Bila je sama, stojala uz šank. Oko nje je uzburkana masa padala u trans, svi su plesali, bili zaokupljeni nečim, pričali, ali ona je bila sve suprotno. Njeni pokreti su ostavljali utisak da čeka nekoga. A nije čekala, on je to znao. Ponašala se tako da bi odbila dosadna i napadna upucavanja osoba koje je ne zanimaju, a takvih je puno, koji samo čekaju mali znak "nespremnosti" i nepažnje da bi krenuli u akciju, u osvajanje. Spretno ih je držala na distanci.
A on, tek je dolazio. Na prvi prelaz očima po masi, njegov pogled ja pronašao nju, izdvojio je, zumirao i zadržao se na njoj. Približavao se njoj, probijajući se kroz masu. Nije ga mogla primjetiti. Nečujno je stao pokraj nje i dao joj ceduljicu, mičući je kažiprstom po šanku. Na tren se trznula, sa iznenađenim izrazom lica, pogledala ga i prepoznala iako ga prvi put vidi, ali je njena prva reakcija bila otvaranje ceduljice.
"Glumi da me ne znaš, prepusti se", pisalo je na ceduljici.
Osmijeh koji je tad načinila, bio je propračen jednim dužim treptajem i naglom navalom topline u njenom tijelu. Osmijeh je sadržavao trenutno sreću, vrvio uzbuđenjem, davao nadu i iščekivao njegov sljedeći potez. Zatvorila je ceduljicu i šutjela.
"Kako jedna osoba može uljepšati noć", tiho pređoše riječi preko njegovih usana.
"Oprostite...", iznenađeno će ona.
Da?!... Ah... heh, ništa... samo naglas razmišljam.
(Tišina, nekih 4-5 sekundi)
O meni?
Šta o vama?
O meni razmišljate?
Možda... Voljeli bi to?
Pa, laskalo bi, ali se pravite da vam nisam ovo priznala...
Onda je istina, o vama razmišljam. I, naravno, ovo nisam nikad rekao.
Koje?... (osmijeh)
Tačno tako.
...
"James... James Dean", reče on pružajući ruku (morao se nasmijati).
"Elizabeth Taylor, drago mi je", odgovori ona uz osmijeh.
Oči, zanimljive su... Jesu li vaše?
Ipak su od majke, ali se koristim njima već dugo, tako da ih sada mogu nazvati privatnim vlasništvom.
Na prodaju?
Ne.
Na čuvanje?
Samo onome ko ih zasluži...
Znači, ima nade... mogu ih zaslužiti.
Da, ako se potrudite... svi kreću sa iste stepenice kao i vi. Ko dođe do vrha, njegove su, na čuvanje naravno.
Pošteno. Večeras krećem, javite mi kad stignem na vrh.
Naravno, blagovremeno ću vas obavjestiti.
Idemo?!
Samo ako mislite na šetnju...
Pa da, to i nudim.
Onda, šta čekamo...
Noć je bila kao stvorena za šetnju. Bila je jedna od onih kojima počinju mnoge bajke, sa sretnim završetkom, naravno.
0 comments:
Post a Comment