Dnevnik jednog bojišta

Prvo je bila nesnošljiva tišina. Izmrcvareno sam ležao u blatu prekriven njime do neprepoznatljivosti, a ispružena lijeva ruka je snažnim stiskom držala donji rub Davidovog šinjela. Teško sam otvarao oči. Blato je bilo nemilosrdno... ukaljalo je moje lice te je, svojim brzim stvrdnjavanjem, otežavalo mojim kapcima da se sklone i dopuste mi da vidim gdje sam. Iskreno, nisam mogao mnogo ni vidjeti jer se gusti sivi dim uzvrtio i plesao po livadi te svojim prisustvom gotovo pretvarao dan u noć. Ali znam da sam želio vidjeti... želio sam saznati šta se dešava jer u prvoj minuti, otkako sam došao svijesti, bio sam totalno izgubljen i zbunjen. Mozak se trudio da prerovi po sjećanjima i izvuče najsvježije, trudio se da posloži dijelove i da mojoj svijesti da smisao. Svo to vrijeme nisam popuštao šinjel.

Kako je samo strašan trenutak kada tišina prestaje da djeluje. Najprije sam čuo kvrckanje... nešto kao kada led popušta pred navalom topline. Onda kvrckanje postaje učestalije, ubrzava se, sve više i više povećava frekvenciju da bi konačno val zvučnog udara stao tišini u kraj i potpuno prenio zvučnu okolinu u moje uši. A zvuk mami sjećanja...
Konačno sam otvorio oči... konačno je huk ratom pokrivene poljane došao do mene... konačno je mozak razvrstao zadnja sjećanja i konačno sam shvatio da je detonacija odgovor na moje sadašnje stanje.
Odmah se sjetih Davida...
Vučem šinjel ali nemam dovoljno snage. Trzam ga. Želim da izustim njegovo ime, da ga dozovem, ali mi je i to teško. Desnom rukom upirem u pod trudeći da se podignem. Meci paraju vazduh ali mi je to zadnja briga. Čovjek se nekad više boji kada iz trećeg lica posmatra neki događaj. Prisustvo događaju često nam daje čudnu snagu i često otklanja strah u trenucima kada bi trebalo da je on najizraženiji.
Ustao sam. Shvativši da treba brzo da djelujem snažno sam, s obje ruke, dohvatio Davida za ramena. Okrenuo sam ga na leđa. Dolazio je svijesti ali nisam imao vremena da ga potpuno dozovem. Podigao sam ga, prebacio mu ruku preko svog vrata i doslovno ga vukao po blatu jer je on svako nekoliko sekundi uspijevao da načini jedan korak. "Gdje smo?", ponavljao je... Nisam imao kad ni da mu odgovorim. Samo sam želio da pronađem čist put do naše baze. Dim je dodatno otežavao situaciju. Vidljivost je smanjena na par metara i svaki put bih pretrnuo kada se neko naglo, iz dima, pojavi ispred nas, misleći da je neprijatelj. Disao sam duboko i nepravilno, gubio snagu i osjećao kako se prljavi znoj slijeva niz lice.

U magli se ukaza silueta... Kako sam bio ubijeđen da idem u pravcu naše baze, pretpostavio sam da je naš vojnik.
Međutim, nisam prepoznao uniformu, ni šljem... a nakon par sekundi, kada sam se približio, ni oružje. Zastadoh, na par metara, držeći Davida naslonjenog na mene. Nije mi se sviđao osjećaj. "Je li to to", pomislih u sebi..."Je li ovdje završavam svoj životni krug."
Nisam imao oružje kod sebe, nisam imao snage, nisam imao ništa, kratko rečeno... pa ni strah. Osjećaj mirnoće je naglo protutnjao mojim venama i zatvorio sam oči spreman da spojim kružnicu i završim svoju priču...
"Prođi...", začuh, "Prođi druže... ni ti ni ja nismo birali rat."
Pogledao sam ga, dobro zapamtio lice, i nastavio ka našoj bazi noseći Davida.
I dan danas se sjetim tog lica... lica "neprijatelja".