Često volim putovati sam. Tad imam vremena da se naslonim na prozor u vagonu i da razmišljam. O čemu?!... Pa, o nekoj Njoj, o sebi, životu... o flori i fauni, o atomima... muzici, smislu, problemima... prvom biciklu, svemiru, najvećem strahu... najvećoj želji.
Volim zvuk koji prave točkovi kada prelaze preko sastava šina. Volim i onaj šum koji pravi dosta razgovora ljudi oko mene, a ja, onako isključen, sve te razgovore zanemarim pa nastane nerazgovijetna melodija.
Prolaze kuće, drveća... Prolaze čitava brda, promiču pored prozora... Prolaze ljudi, životinje, kreće se i nebo. Gledam radnike na željeznici koji, još uvijek kao nekad, stoje i ponosno salutiraju mašini. Plavo odijelo i crvena kapa... uvijek isti izraz lica. Gledam ravnice, pašnjake... Krovovi kuća, dim iz dimnjaka... Stabla, usamljena, savijena. Šume, livade, polja... Sve teče, prolazi. Prolaze i gradovi, čitavi.
Prozor vagona upije toliko prizora i slika da ne mogu stati u stotine... ma hiljade foto albuma. A meni se u glavi vrte stihovi...
"...zato topim u vinu
čitav svet, jer u čašu
može svašta da stane..."
Pa onda "skratim" pogled... Gledam u prozor, u neku njegovu neravninu, mrlju. Nađem neku tačku i analiziram je. Tada sva okolina van prozora prelazi u drugi plan i tvori se nejasna slika. Boje se razliju, nastaju pruge od boja. Jesen je, pa je sve to još više izraženo. Svijet van prozora se pretvara u prizor iz filma "What Dreams May Come". Žuta sa lišća, zelena od trave... malo plave sa neba, malo smeđe od stabala. Bijela od ovaca, crna od čobana. Crvena je poneka jabuka, a neka pak zelena. I sve su tu da meni tvore savršenu sliku. A meni se u glavi vrte stihovi...
"On a long and lonesome highway
east of Omaha...
you can listen to the engines
moanin' out it's one note song..."
E pericoloso sporgersi, piše pri dnu prozora... Slušam se kako se trudim da to izgovorim talijanskim naglaskom. Naslućujem značenje...
Vraćam pogled kroz prozor... Panta rei.
Volim da putujem sam, volim vozove.
Jesam li vam pričao o tome?!...
0 comments:
Post a Comment