A poem...

Od imaginarnog do realnog,
od praznine do ljubavi,
preko riječi do dodira,
mašta se ostvari.

Od poruke pa do čežnje,
preko misli sve do želje,
preko slike do pogleda,
sreća se u tebi ogleda.

I sada čuvamo to dragocjeno "WE"
pretvoreno od onog naopakog "ME"
u cjelinu uklopljeni,

koracima lakim ka istom usmjereni,
kao Guido i Dora, u još ljepšem životu
ostvarivih snova.

Read More

Dnevnik jedne kreacije

Upravo ću da kreiram najljepšu pjesmu.
To će biti jedina pjesma koja spada u sve kategorije pjesama, i koja će biti najljepša u svakoj od tih kategorija. Takva pjesma više nikada neće biti kreirana.

U svom uvodnom dijelu, ta će pjesma sadržavati jutro kakvo se može vidjeti samo na najvišim planinama; rani zov ptica kakav se može čuti samo u tropskim šumama; huk izvorišta svih rijeka spojen u jednu melodiju; ples vjetra na nepreglednim poljanama pšenice; tvoj treptaj i osjećaj u meni koji budi tvoj pogled.

U svom glavnom dijelu, ta će pjesma sadržavati život, u njegovom najsavršenijem obliku; doživljenu starost sa nekim; miris netaknutog dijela prirode u rano proljeće; dodir zraka sunca na vlažnom tijelu; misao na najdražu osobu; sve suze svijeta koje su kanule zbog sreće; maštu djeteta; stisak tvoje ruke i osjećaj u meni koji budi tvoj dodir.

A u svom završnom dijelu, ta pjesma će sadržavati suton na obalama svih otoka; muziku delfina; sjećanja na sve lijepe trenutke od početka vremena; miris opalog lišća koje završava svoj životni ciklus; sve osmijehe; sve najljepše posvećene riječi; tvoj trag u snijegu praćen mojim i svaki osjećaj u meni koji budiš ti.


Sada, kada imamo sve potrebno, molio bih te da to posložiš u svojoj glavi jer samo ti možeš kreirati najljepšu pjesmu. Čuvaj je za sebe jer ona ne smije biti nigdje zapisana niti ikome izrečena. Ovaj svijet još nije spreman za nju.

Read More

Dnevnik jedne riječi

Ne primijetismo kad i ne primijetismo kako ali, dođoše vremena kad izrečene riječi vrednujemo po jačini tona a ne po značenju. Dođoše vremena kada značenje riječi primjećujemo samo na “daskama koje život znače”, a čim kročimo van tih odaja vrijednosti se gube. Zar izgradismo te odaje samo da nas podsjećaju na to šta smo imali i kako smo komunikaciju cijenili?!
Vrijeme ide unazad; putanja nije samo silazna nego i povratna. Više nije bitno šta se kaže riječima nego na koji način. Uzvici kao vrsta riječi izbijaju na vodeće mjesto. Ko još mari o imenicama i glagolima... kome je to stalo da sklopi proširenu rečenicu i iskoristi par novih riječi, kada jedan uzvik sadrži sve što je taj napaćeni mozak htio da kaže.
A ko sam ja da krivim takav mozak kad će naići na razumijevanje većine...

I tako, ne primijetismo a vratismo se našim precima.
Živjeli uzvici.

Read More

Dnevnik 365

Prije 365 ali ne i godinu dana, bio sam vidno nervozan. Za razliku od svih drugih nervoza, ova nervoza je bila neobična po tome što se poigravala sa mojim licem rastežući ga u nešto što zovemo osmijeh. Hrabro sam je potiskivao u sebi i krio od drugih, predstavljajući se kao Heraklo koji ne bi ustuknuo ni pred velikim zmajem, a kamoli dopustio da ga nešto uznemiri.
Prije 365 ali ne i godinu dana sam se borio sam sa sobom da ne napravim neki lud potez, da se ne otkrijem pred tobom i tako te možda prestrašim... morao sam izgledati neranjivo i nedodirljivo. Ti znaš jesam li uspio u tome...
Prije 365 ali ne i godinu dana sam bio očaran kao nikad do tada. Ti ne znaš kako je tog dana sve vrištalo u meni. Tren u kojem si stala sa moje lijeve strane dok sam ja glumio da nisam znao da dolaziš, te sam, kao, bio zadubljen u plakat sa filmovima, je tren koji je zajedno sa mnom žudio da te zagrli i više ne pusti...
Prije 365 ali ne i godinu dana, napravila si prekretnicu u mom životu. Pojavila se, dopustila mi sebe, i na sebi svojstven način ispunila i najmanju šupljinu mog života.

Jednostavno, desila si se... prije 365 ali ne i godinu dana jer, ta godina je bila prestupna. 

Read More

Dnevnik jednog plamena

Pokušaću opisati, kroz razlomljena sjećanja, ono što mi činiš...

Zima je. Jaka.
Dijete sam, pet godina. Galama druge djece; vani smo, u snijegu. Igramo se, već duže vrijeme.
Postaje mi suviše hladno i želim kući. Ali, kuća mi je daleko... osjećam strah jer se bojim hladnoće.
Žurim kući... čujem svaki svoj duboki udisaj i svaki načinjeni korak.
Tresem se i, gotovo da naviru suze. Ali, i dalje žurim... 
Kuća mi se oslikala u daljini a val smirenosti me preplavi.
Ulazim, mama skida odjeću sa mene i pita "Pa gdje si ti do sada?!" ne očekujući odgovor nego, eto, pita iz brige...
Ja samo posmatram svjetlost koja dopire iz susjedne prostorije. Svjetlost pripada kaminu i samo čekam da sjednem pored njega, da se zgrijem, jer on je sve ono što mi treba.
Presvučen sam i trčim prema kaminu u kojem plamen vatre otmjeno pleše, bez ikakvog ustručavanja.
Tog trena sve postaje nebitno. Osjećam se ugodno, toplo i sigurno. A dijete, kad je zadovoljno i sretno, ono to ne krije... osmijeh mi je na licu, pjevušim i igram se sa rukama praveći sjene. Pucketanje vatre daje tako lijepe zvuke. Svijet više i ne postoji... postojimo kamin, i ja, i toplota koja nas veže, i to je sasvim dovoljno da jedan klinac bude sretan.

Sada sam odrastao. Moji prohtjevi za sreću su postali mnogo veći, moje želje su veće. Imam planove, nadanja, maštanja... ko će sve to ispuniti?!
Taman sam se pomirio sa time da je sve to nemoguće doseći, i onda si se pojavila ti.

Eto, to mi činiš svakog trena kad te vidim. Možda nije romantično za reći ali, ti si moj "kamin".

Read More