Prvo što vidim je lagano lelujanje listova na mom drvetu, mom prebivalištu. Mi, vile, živimo u krošnjama drveća... Niste znali!?... Onda vam moram ovo ispričati.
Svoje drvo sam pronašla davno, vrlo davno... Odmah nakon rođenja. Kada su se otvorile latice jasmina, cvijeta u kojem sam se rodila, krenula sam u prvu misiju. Imala sam čitav dan na raspolaganju. Cilj je bio pronaći savršeno stanište. Drvo koje tako jedinstveno odgovara meni. Posebno drvo za posebnu vilu. Letim, gledam, sva nasmijana posmatram okolno drveće. Svako ima neku svoju čar, nešto prepoznatljivo, unikatno, vezano samo za to drvo i nijedno drugo na svijetu. Svako je savršeno na svoj način, ali... Ja tražim nešto više od savršenstva. Nešto... Ma... teško je opisati.
Bližio se sumrak, a savršenom drvetu ni traga. Bila sam tužna, jako tužna. Sada sigurno očekujete da će se nešto desiti... Da, upravu ste. Desilo se.
Lagana muzika, neki zov neopisivo lijep. Još i danas čujem tu muziku u glavi. Okrećem glavu na desno i... Šta vidim... Drvo. Jedan stepen iznad savršenstva. Za nijansu ljepše od bilo kojeg što sam mogla zamisliti, a za svu beskonačnost magičnije od onog iz mojih najmagičnijih snova. Unikatno drvo za unikatnu vilu. Prilazim mu sa tolikom pažnjom, bojeći se da ga neću ozljediti. Letim oko njega, lijevo, desno... pa zastanem... pogledam... Svaki pogled upućen prema njemu mi izmami osmijeh na licu. Tako savršena harmonija rasporeda grana, a tek listovi... neopisivo.
Opreznim letom, približavam se njemu. Polagano se provlačim između listova i umorna od tolikog traganja, upuštam se u san. Drvo me prihvata i osjećam kao da se znamo čitavu vječnost.
To vam je ta priča. Sjajna, zar ne!?...
Dakle, da se vratimo sadašnjosti. Gledam lelujanje tih listova i razmišljam. Danas je prvi dan proljeća. Počinje nova radna sezona. Toliko poslova čeka u šumi. A bez jedne savršene vile kao što sam ja, šuma bi prestala da živi nakon par dana. Radujem se novim obavezama. Protežem svoja krila i polazim... Šuma me je poželjela.
Znam to.
[ Napiši mi priču, zamolila je... Znao sam da će biti teško... Ja nisam od onih što pišu... Priče nisu nešto što se veže za mene, i to sklapanje riječi u savršenu cjelinu nije jedna od mojih osobina... Ali, ko bi mogao njoj reći ne... Postoje u nama neke priče, postoje u nama neke riječi tako savršeno uklopljene... Samo se trebaju pronaći. Napiši mi priču, smijala se... Biće teško, pomislio sam... Ali odjednom, kao vjetrom donešena misao, spusti se pred mene... I tako, eto ti priča, vilo jedna... ]
0 comments:
Post a Comment