Vara se kad pomisli da sam ja taj koji je odlučio da mi život krene smjerom manjeg otpora, smjerom bez truda, rizika i zalaganja za bolje sutra.
Vara se.
Imao sam i ja snove... Imao sam maštanja... Želje. Mnogo puta odsanjanu ženu, posloženu u glavi do najsitnijih detalja. Naš zajednički dom, našu djecu. Vidio sam kako starimo zajedno. Kako se još, nakon toliko godina, smijemo zajedno i posmatramo naše unuke. Vidio sam našu ljubav, koja samo ojačava kako godine prolaze. Živjeli smo u savršenoj kući, daleko od ovozemaljskog zla okruženi samo dobrim ljudima.
Imao sam planove spremne da budu ostvareni. Pripremljeni u prvoj ladici moje glave, odmah tu, na dohvat ruke. Sada su arhivirani. Zaboravljeni.
Sjedim u ovoj hladnoj noći, u jednoj slijepoj ulici, pokriven sa nekom dekom i par kartonskih kutija. Više se i ne sjećam svojih davnih maštanja. Kroz glavu prolazi samo pitanje "Kako preživjeti još jednu noć?"...
Gledam, desetak metara udaljenu, osvjetljenu glavnu ulicu. Ljudi prolaze, bacaju pogled na mene i sa onim izrazom lica koji ne mogu opisati, brzo skreću pogled sa mene. Znam šta misle. Nisam ja odabrao ovakav život. Nekom život pokaže i svoju tamnu stranu. Uvijek se nadam boljem sutra.
A večeras, večeras moram pokušati brzo zaspati, da zaboravim na glad i hladnoću.
Izuzetno je hladno, ali nije prvi put... Izdržaću.
Navikao sam.
0 comments:
Post a Comment