Dnevnik jednog ubice

On, sa druge strane ogledala, savršeno odmoran. Ja, sa prave strane, vidno iscrpljen. Iza mene je noć koju želim zaboraviti, ali nažalost, pratiće me do kraja života. On, iz ogledala, vječno će me podsjećati na nju. I sada me gleda, sa tim podmuklim osmjehom na licu. Vidim kako uživa u tome. Znojim se. Hvata me panika. Spuštam glavu i... 
Flashback. Noć prije.
Park. Magla. Pola dvanaest, koja minuta gore ili dole.
Sjedim na klupi sa cigaretom u ruci, do pola izgorjelom. Po veličini neotrešenog pepela primjećuje se da sam zadnji dim povukao davno. Zamišljen, vrtim protekli dan kroz glavu... Mrlja od jutarnje kafe, davni prijatelj koga sam sreo usput, ona... heh, ona... kako me samo gledala u autobusu, dosadni kolega sa posla, kraj radnog vremena, šetnja... park, ovaj park. Sam sam. 
Spremam se za polazak, kad... Nešto čujem. Blizu je. Prisjećam se davnog natpisa iz novina, ubistva iz ovog parka. Ja, koji vodim miran život, nisam navikao na takve situacije. Veliki strah me obuzima. Srce jako kuca, ubrzano disanje... Razmišljaj brzo!. Kamen... ili drvo. Evo ga. Uzimam neko drvo, pola metra dugo. Krijem se iza jednog stabla i čekam... Strah... Krv teče mojim tijelom kao nikad do sada. Zvuk se približava. Čujem korake. 
Bez razmišljanja, iskačem iza stabla i... Duum!... Udaram ga drvetom i bježim... Trčim... Zvuk se više ne čuje. Tišina zavlada parkom. Odlučujem da stanem i pogledam. On leži, nepomičan. Šta sada!?... Velika dvojba. Laganim korakom mu prilazim. Vidim krv oko njegove glave. Nogom pomičem tijelo da bi se uvjerio da je to on, ubica iz novina.
Na moje iznenađenje, prepoznajem taj đemper. Svijetloplave boje sa laganim prorezom ispod vrata. Gledam lice... Ona, djevojka iz autobusa.
Mrak mi pada na oči. Provjeravam je li živa. Nije. Oči mi suze. Gledam oko sebe, nema nikoga. Da zovem policiju!?... Ne, jer nemam objašnjenja za ovo ubistvo. Jedina preostala opcija je bježanje. 
Noge su mi nevjerovatno teške. Izlazim iz parka. Bez daha sam ali ne prestajem trčati. Ugledam ulaz u svoju zgradu. Drugi sprat, vrata lijevo, ponavljam u sebi. Dok tražim ključ ruke mi drhte. Ulazim, zalupim vratima i, uz sav taj pritisak u sebi, padam u nesvijest.
Budim se ujutro. Ovo jutro. Dok gledam novog ubicu u ogledalu, čekam dnevne novine i novi natpis: "Hladnokrvno ubistvo u parku". 
I moje ime ispod... ili ne.