Dnevnik jednog bolesnika

Nebo je noćas odigralo veliku ulogu. Ponašalo se kao glavni lik nekog pozorišnog komada. Lik bez kojeg predstave ne bi bilo. Onaj oko koga se vrti sve i koji se, tako detaljno i sa takvom skoncentrisanošću posmatra tokom trajanja predstave. On ne smije napraviti niti jedan pogrešan potez, a tek, izgubiti se u predstavi, nezamislivo. Dakle, nebo je imalo ogroman teret na leđima. Teret ravan težini deset vječnosti, a podnijelo ga je sa takvom lakoćom, da riječ "težina" u ovom slučaju, gubi svaki smisao.
Ležala je pored mene, naslonjena na moje rame. Ljetna noć. Mi, ispod našeg drveta, drveta koje ima svoju posebnu priču, ali o tome drugi put. Nismo ništa govorili, samo smo posmatrali nebo. Znam da zvuči smiješno ali, takav savršen raspored zvijezda nisam vidio nikad do sada. Uvijek smo imali nekakav poseban odnos prema nebu. Ono je za nas predstavljalo jednu dimenziju, o kojoj se moglo danima i danima pričati, a da se ne pomaknemo ni par stranica u toj ogromnoj knjizi. Kažu da slika zamjenjuje hiljadu riječi, ali tišina koja je bila oko nas, ona je mijenjala hiljadu slika. Tišina je sadržavala riječi koje ne bi stale ni u sve knjige svijeta. Voljeli smo se beskrajno, osjećali jedno drugo u svakom dahu, u svakom treptaju oka. Moja krv je tekla za nju, a njena za mene. I samo mi je jedna misao prolazila kroz glavu. Molio sam prirodu da se brine o njoj i da joj umanji tugu kada ja odem. Kada me ne bude.
Bolovao sam od neizlječive bolesti. "Još par sedmica", bile su riječi doktora, koje su odjekivale u mojoj glavi i gubile se negdje u daljini. Imali smo još tako malo vremena za nas, i zbog toga smo nastojali da svaka preostala noć traje godinama. Gledala me je kao mladunče koje gubi svoju majku pri porodu. Vidio sam stotine suza u njenim očima. "Ne brini" rekao sam. Čekaću te ja, sa druge strane neba, da nastavimo gdje smo stali. Tada te više neću ispuštati iz vida. To će biti novi početak, samo, tada će trajati zauvijek.