Dnevnici su, naravno, temeljeni na vlastitom iskustvu.
Lažem, fikcija je.
Ili ne?!

12 March, 2010

Dnevnik jednog čuvara groblja

8:07 PM Posted by Kaza No comments
Jedini osjećaj isprepleten u ovim riječima koje pišem je strah. Iskreno se nadam da ovo nije moja posljednja ispovijest, moj posljednji list dnevnika ali, sve su prilike da jeste. Ovo što pišem je samo za moje oči zato, ako ovo čitate, ja više nisam među vama, nego sam sada među onima o kojima sam se brinuo tolike godine. Među mrtvima.
Sve je počelo prije nekih par sati i izgledalo je kao još jedna, ni po čemu posebna, noć. Uobičajeno hladno, tačnije, više osvježavajuće nego hladno. Uvučena glava u kragnu od kaputa, sam sa svojim mislima, dolazim da preuzmem smjenu od kolege, par minuta prije ponoći.
"Tačan, kao i uvijek!", odjeknu njegov dubok glas.
"Da, ja ne kasnim, nikad. Nego, ima l' išta novo?... Neko se pomakao?"našalio sam se.
"Haha... Da, na opšte iznenađenje. Jedan je ustao i zatražio vode, kaže da je ukopan u vrlo suhoj zemlji, pa da se malo osvježi". Nasmijali smo se.
"Nisam imao vode, ali sam mu dao novac da sebi kupi sok".
On je bio neiscrpan izvor šala. Strašno su mi godile te šale jer ću u narednih osam sati biti sam, pa je svaki razgovor, prije te samoće, dobrodošao.
Uzeo je svoje stvari i krenuo. Nestajao je u daljini, praćen mojim pogledom, dok je povjetarac pravio posljednje note prije konačnog umirenja i prepuštanja ove noći tišini, da se brine o njoj.
Zatvorio sam vrata, okrenuo ključ u bravi, izvadio svoju termos bocu sa kafom i lagano se spustio u fotelju, koju je prije par dana donio kolega, jer smo ja i on muke mučili sa starom drvenom stolicom. Sve je teklo po planu. Ja u fotelji, kafa, jedna knjiga koju krenem da čitam oko dva poslije ponoći i tišina. 
Ovo zadnje je bilo iznenada narušeno. Dok sam držao šolju sa kafom, nešto je jako lupilo i presjeklo tišinu kao usijani mač koji prolazi kroz snijeg. Šolja mi pada, a ja ustajem iz fotelje vidno preplašen. Nisam navikao na ovo. U mom dugogodišnjem iskustvu na ovom poslu, samo sam u par navrata ima slične  situacije, ali niti jedna nije bila ni upola glasna kao ova. U pomenutim situacijama se ispostavilo da su za to bile odgovorne mačke, koje navrate ovdje, ako ništa barem mene da uplaše. Ali ovo... Ovo nije moglo biti djelo neke mačke ili slične životinje. Odlazim do prozora i posmatram, mjesečinom obasjanu livadu, punu nadgrobnih spomenika. Ništa. Ista slika kao i predhodnih dana, mjeseci. Prelazim na lijevi prozor i... Zastaje mi dah. Novi grob, prije par dana iskopan. Čovjek u njemu je poginuo u saobraćajnoj nesreći. Mlad, nekih tridesetak godina. Upravo taj grob stoji otvoren, a pored njega, na nekih metar-dva, stoji čovjek sa lopatom u ruci. 
Kradljivac!?... Možda. 
Pomenuti čovjek iz groba!?... Ma kakvi. Nije ovo neki film. Ovo je stvarni život.
On stoji nepomično, gledajući direktno u moj prozor. Ja stojim nepomično razmišljajući o sljedećem potezu. Minuta, dvije... Gledamo se.
On kreće, prebacujući lopatu iz ruke u ruku.
Ja uzimam palicu koja mi je na dohvat ruke i brzo vraćam pogled prema njemu.
Brzo se približava prozoru i prepoznajem to lice. Bio sam prisutan kada su ga ukopavali.
Ne, ovo se ne dešava... Sanjam... 
Zamahnuo je lopatom i udario u prozor. Jednom, pa još jednom... Prozor se razbija ali je manjih dimenzija, pa kroz njega ne može proći odrasla osoba.
Ponovo tišina. Ne znam šta da uradim. Mozak mi radi velikom brzinom, ali ne smišlja ništa pametno. Jednostavno, nemam opcija. Gledam u jedan prozor, pa u drugi... Nema ga. Krećem prema vratima. Ideja je bila da bježim prema gradu, ali u tom trenutku on zalupi snažno na vrata. Padam na pod. Vrata su izdržala. Odlazim ispod stola na drugom kraju prostorije. Nemam nikakvu novu ideju. Strah me je. Sjedim ispod stola nekih desetak minuta i ništa se ne dešava. Moram misli usredotočiti na nešto, da pobjedim ovaj strah. Pružam ruku i sa stola uzimam svoj dnevnik. U njega zapisujem samo posebne dane iz svog života. Morao sam opisati ovu noć i ovaj događaj. Da znate šta je bilo ako se meni nešto desi.
Dakle, to je to, što se do sada desilo. Ja sam još ispod stola i imam namjeru da krenem prema vratima. Moram potražiti pomoć.
Iako nisam neki vjernik, izgovaram razne molitve u sebi. Ako preživim, završiću ovu priču.
U svakom slučaju, više ne prolazite pored groblja i promjenite svoje mišljenje o mrtvima. Ova je priča dokaz za vas.
I ja sam dokaz. Živ ili mrtav.
Sada idem... 

26 February, 2010

Dnevnik jednog bolesnika

11:43 PM Posted by Kaza No comments
Nebo je noćas odigralo veliku ulogu. Ponašalo se kao glavni lik nekog pozorišnog komada. Lik bez kojeg predstave ne bi bilo. Onaj oko koga se vrti sve i koji se, tako detaljno i sa takvom skoncentrisanošću posmatra tokom trajanja predstave. On ne smije napraviti niti jedan pogrešan potez, a tek, izgubiti se u predstavi, nezamislivo. Dakle, nebo je imalo ogroman teret na leđima. Teret ravan težini deset vječnosti, a podnijelo ga je sa takvom lakoćom, da riječ "težina" u ovom slučaju, gubi svaki smisao.
Ležala je pored mene, naslonjena na moje rame. Ljetna noć. Mi, ispod našeg drveta, drveta koje ima svoju posebnu priču, ali o tome drugi put. Nismo ništa govorili, samo smo posmatrali nebo. Znam da zvuči smiješno ali, takav savršen raspored zvijezda nisam vidio nikad do sada. Uvijek smo imali nekakav poseban odnos prema nebu. Ono je za nas predstavljalo jednu dimenziju, o kojoj se moglo danima i danima pričati, a da se ne pomaknemo ni par stranica u toj ogromnoj knjizi. Kažu da slika zamjenjuje hiljadu riječi, ali tišina koja je bila oko nas, ona je mijenjala hiljadu slika. Tišina je sadržavala riječi koje ne bi stale ni u sve knjige svijeta. Voljeli smo se beskrajno, osjećali jedno drugo u svakom dahu, u svakom treptaju oka. Moja krv je tekla za nju, a njena za mene. I samo mi je jedna misao prolazila kroz glavu. Molio sam prirodu da se brine o njoj i da joj umanji tugu kada ja odem. Kada me ne bude.
Bolovao sam od neizlječive bolesti. "Još par sedmica", bile su riječi doktora, koje su odjekivale u mojoj glavi i gubile se negdje u daljini. Imali smo još tako malo vremena za nas, i zbog toga smo nastojali da svaka preostala noć traje godinama. Gledala me je kao mladunče koje gubi svoju majku pri porodu. Vidio sam stotine suza u njenim očima. "Ne brini" rekao sam. Čekaću te ja, sa druge strane neba, da nastavimo gdje smo stali. Tada te više neću ispuštati iz vida. To će biti novi početak, samo, tada će trajati zauvijek. 

11 February, 2010

Dnevnik jednog ubice

11:55 PM Posted by Kaza No comments
On, sa druge strane ogledala, savršeno odmoran. Ja, sa prave strane, vidno iscrpljen. Iza mene je noć koju želim zaboraviti, ali nažalost, pratiće me do kraja života. On, iz ogledala, vječno će me podsjećati na nju. I sada me gleda, sa tim podmuklim osmjehom na licu. Vidim kako uživa u tome. Znojim se. Hvata me panika. Spuštam glavu i... 
Flashback. Noć prije.
Park. Magla. Pola dvanaest, koja minuta gore ili dole.
Sjedim na klupi sa cigaretom u ruci, do pola izgorjelom. Po veličini neotrešenog pepela primjećuje se da sam zadnji dim povukao davno. Zamišljen, vrtim protekli dan kroz glavu... Mrlja od jutarnje kafe, davni prijatelj koga sam sreo usput, ona... heh, ona... kako me samo gledala u autobusu, dosadni kolega sa posla, kraj radnog vremena, šetnja... park, ovaj park. Sam sam. 
Spremam se za polazak, kad... Nešto čujem. Blizu je. Prisjećam se davnog natpisa iz novina, ubistva iz ovog parka. Ja, koji vodim miran život, nisam navikao na takve situacije. Veliki strah me obuzima. Srce jako kuca, ubrzano disanje... Razmišljaj brzo!. Kamen... ili drvo. Evo ga. Uzimam neko drvo, pola metra dugo. Krijem se iza jednog stabla i čekam... Strah... Krv teče mojim tijelom kao nikad do sada. Zvuk se približava. Čujem korake. 
Bez razmišljanja, iskačem iza stabla i... Duum!... Udaram ga drvetom i bježim... Trčim... Zvuk se više ne čuje. Tišina zavlada parkom. Odlučujem da stanem i pogledam. On leži, nepomičan. Šta sada!?... Velika dvojba. Laganim korakom mu prilazim. Vidim krv oko njegove glave. Nogom pomičem tijelo da bi se uvjerio da je to on, ubica iz novina.
Na moje iznenađenje, prepoznajem taj đemper. Svijetloplave boje sa laganim prorezom ispod vrata. Gledam lice... Ona, djevojka iz autobusa.
Mrak mi pada na oči. Provjeravam je li živa. Nije. Oči mi suze. Gledam oko sebe, nema nikoga. Da zovem policiju!?... Ne, jer nemam objašnjenja za ovo ubistvo. Jedina preostala opcija je bježanje. 
Noge su mi nevjerovatno teške. Izlazim iz parka. Bez daha sam ali ne prestajem trčati. Ugledam ulaz u svoju zgradu. Drugi sprat, vrata lijevo, ponavljam u sebi. Dok tražim ključ ruke mi drhte. Ulazim, zalupim vratima i, uz sav taj pritisak u sebi, padam u nesvijest.
Budim se ujutro. Ovo jutro. Dok gledam novog ubicu u ogledalu, čekam dnevne novine i novi natpis: "Hladnokrvno ubistvo u parku". 
I moje ime ispod... ili ne. 

13 January, 2010

Dnevnik jednog narkomana

10:02 PM Posted by Kaza No comments
Približno tri dana. Tačnije, 68 sati i 17 minuta. Svaka minuta je trajala mjesecima, a svaka sekunda... eh, sekunda, ona kao da nema kraja. Tik, pauza, tak, pauza... Tko još broji stotinke!? 
Vrijeme stoji. Neko je zaboravio naviti nebeski sat. Baš onda kada mi je potrebno da ide tri puta brže, sat je usporio. Mehanizam je u kvaru. Nešto nije uredu sa vremenom. Siguran sam da ni Einstein nije predvidio ovako nešto. Jer, i on je bio realan, u nekim svojim okvirima. A to da će vrijeme ovako usporiti, to nije bilo realno za očekivati.
Dakle, tri dana. Tri dana sam 'čist'. Rekli su mi da je prvih mjesec dana presudno. Ako to izdržim. ostalo je lako. Hm, dug je to period.
U meni se vodi jedna nevjerovatna, može se reći i historijska, bitka. Dva velika neprijatelja su ukrstila mačeve. Na jednoj strani je ovisnost, ovozemaljsko zlo, tako snažan protivnik. Njena se vojna postrojba pruža bojnim poljem dalje nego što ljudski pogled može da obuhvati. Na svoju stranu je prikupila mnoge saveznike. Tu su, između ostalih, želja za bijegom od stvarnosti, potreba za zaboravljanjem svih problema, bijeg od samog sebe, pogrešna misao da će se sve riješiti jednom novom 'dozom'.
To je jedan tako organizovan neprijatelj, da su mnogi predavali bitke bez ispaljenog metka.
Sa druge strane stoji, na prvi pogled malobrojniji protivnik, život. On nema saveznika, sam je. Ali ima odlikovanja. Iza njega stoji bezbroj dobijenih bitaka. Njegovo ordenje je davno prestalo da se broji. Medalje za hrabrost i bitku do zadnjeg daha se samo nižu. Protivnik za svaki respekt.
Žestoka bitka je počela prije tri dana. Osjećam u sebi kako bojno polje podrhtava pred navalom sukobljenih strana. Je li moje tjelo dovoljno snažno da izdrži takvo nešto. Bitku dobra i zla, života i smrti, svijetla i tame. U meni, ovih dana, stanuje vrisak koji niko ne čuje, bol koju niko ne vidi. Lomim se. 
Sukob u meni ne jenjava. Žrtava je mnogo na obje strane. Polje je krvavo. Bitka i dalje teče, a vrijeme stoji... i stoji... i stoji.