Približno tri dana. Tačnije, 68 sati i 17 minuta. Svaka minuta je trajala mjesecima, a svaka sekunda... eh, sekunda, ona kao da nema kraja. Tik, pauza, tak, pauza... Tko još broji stotinke!?
Vrijeme stoji. Neko je zaboravio naviti nebeski sat. Baš onda kada mi je potrebno da ide tri puta brže, sat je usporio. Mehanizam je u kvaru. Nešto nije uredu sa vremenom. Siguran sam da ni Einstein nije predvidio ovako nešto. Jer, i on je bio realan, u nekim svojim okvirima. A to da će vrijeme ovako usporiti, to nije bilo realno za očekivati.
Dakle, tri dana. Tri dana sam 'čist'. Rekli su mi da je prvih mjesec dana presudno. Ako to izdržim. ostalo je lako. Hm, dug je to period.
U meni se vodi jedna nevjerovatna, može se reći i historijska, bitka. Dva velika neprijatelja su ukrstila mačeve. Na jednoj strani je ovisnost, ovozemaljsko zlo, tako snažan protivnik. Njena se vojna postrojba pruža bojnim poljem dalje nego što ljudski pogled može da obuhvati. Na svoju stranu je prikupila mnoge saveznike. Tu su, između ostalih, želja za bijegom od stvarnosti, potreba za zaboravljanjem svih problema, bijeg od samog sebe, pogrešna misao da će se sve riješiti jednom novom 'dozom'.
To je jedan tako organizovan neprijatelj, da su mnogi predavali bitke bez ispaljenog metka.
Sa druge strane stoji, na prvi pogled malobrojniji protivnik, život. On nema saveznika, sam je. Ali ima odlikovanja. Iza njega stoji bezbroj dobijenih bitaka. Njegovo ordenje je davno prestalo da se broji. Medalje za hrabrost i bitku do zadnjeg daha se samo nižu. Protivnik za svaki respekt.
Žestoka bitka je počela prije tri dana. Osjećam u sebi kako bojno polje podrhtava pred navalom sukobljenih strana. Je li moje tjelo dovoljno snažno da izdrži takvo nešto. Bitku dobra i zla, života i smrti, svijetla i tame. U meni, ovih dana, stanuje vrisak koji niko ne čuje, bol koju niko ne vidi. Lomim se.
Sukob u meni ne jenjava. Žrtava je mnogo na obje strane. Polje je krvavo. Bitka i dalje teče, a vrijeme stoji... i stoji... i stoji.
Vrijeme stoji. Neko je zaboravio naviti nebeski sat. Baš onda kada mi je potrebno da ide tri puta brže, sat je usporio. Mehanizam je u kvaru. Nešto nije uredu sa vremenom. Siguran sam da ni Einstein nije predvidio ovako nešto. Jer, i on je bio realan, u nekim svojim okvirima. A to da će vrijeme ovako usporiti, to nije bilo realno za očekivati.
Dakle, tri dana. Tri dana sam 'čist'. Rekli su mi da je prvih mjesec dana presudno. Ako to izdržim. ostalo je lako. Hm, dug je to period.
U meni se vodi jedna nevjerovatna, može se reći i historijska, bitka. Dva velika neprijatelja su ukrstila mačeve. Na jednoj strani je ovisnost, ovozemaljsko zlo, tako snažan protivnik. Njena se vojna postrojba pruža bojnim poljem dalje nego što ljudski pogled može da obuhvati. Na svoju stranu je prikupila mnoge saveznike. Tu su, između ostalih, želja za bijegom od stvarnosti, potreba za zaboravljanjem svih problema, bijeg od samog sebe, pogrešna misao da će se sve riješiti jednom novom 'dozom'.
To je jedan tako organizovan neprijatelj, da su mnogi predavali bitke bez ispaljenog metka.
Sa druge strane stoji, na prvi pogled malobrojniji protivnik, život. On nema saveznika, sam je. Ali ima odlikovanja. Iza njega stoji bezbroj dobijenih bitaka. Njegovo ordenje je davno prestalo da se broji. Medalje za hrabrost i bitku do zadnjeg daha se samo nižu. Protivnik za svaki respekt.
Žestoka bitka je počela prije tri dana. Osjećam u sebi kako bojno polje podrhtava pred navalom sukobljenih strana. Je li moje tjelo dovoljno snažno da izdrži takvo nešto. Bitku dobra i zla, života i smrti, svijetla i tame. U meni, ovih dana, stanuje vrisak koji niko ne čuje, bol koju niko ne vidi. Lomim se.
Sukob u meni ne jenjava. Žrtava je mnogo na obje strane. Polje je krvavo. Bitka i dalje teče, a vrijeme stoji... i stoji... i stoji.