Umoran i iscrpljen, naslanjam se na kamen. Nakon ovakvog dana na bojnom polju, ovaj kamen osjećam kao... ma znate, kao ona hrpa lišća u jesen koju sam tako vrijedno skupljao sa svojim sinom, pokazujući mu te predivne nijanse boja na listovima, kada se onako nasmijani bacimo u to brdo lišća.
Sreća. To je sreća. Ako vas neko ikada bude pitao šta je to sreća, eh... baš mu ovako objasnite.
Tako mi nedostaju. Prije par dana je napunio pet godina. Nisam bio tu, nisam gledao taj osmijeh dok je gasio pet svjećica na torti, osmijeh dok je otvarao poklone, dok se igrao sa vršnjacima. Taj pogled u očima njegove majke, posmatrajući svaki njegov korak sa takvom pažnjom. Neopisivo. Ponekad je ugledam, tako zamišljenu na par trenutaka, i vidim da se čitavo odrastanje našeg sina odigrava u nekoliko sekundi, pred njenim očima. Ali brzo se trzne, i sa osmijehom nastavi uživati u svakom trenutku sa njim. Fali mi to, beskrajno mi fali.
Eksplozija u daljini... Trzam se... Prekida me u trenutku najljepših sjećanja.
Gledam oko sebe.
Zamišljena lica suboraca... Pogled upućen ka daljinama... Nada u očima... Želja za povratkom kući. Svi smo mi, ma kako snažno izgledali, tako krhki iznutra. Kada nam oduzmu ono za šta živimo, ne ostaje ništa. Praznina. Tama.
Zaustavljam se na licu jednog dobrog prijatelja. Pomogao mi je da se uklopim kada sam tek došao. Pokušavam da pročitam njegov izraz lica onako, napola obasjanog mjesečinom. Ništa. Lice bez osjećaja. Plašim se za njega. Nije valjda izgubio i onu mrvu nade koju nosimo u sebi, koja nam daje snagu za sve ovo što proživljavamo. Tješim se da nije... Postoji još nade u njemu... Negdje u dubini... Tinja. Kako samo želim da se ovo završi. Znam da i naši neprijatelji to žele. Znam da i oni, isto ovako zamišljeni, čekaju kraj svega ovoga. Čekaju povratak svojim porodicama.
Svi želimo isto.
Pa u čemu je onda problem. Zašto ne završimo sve ovo.
To niko ne zna. To je ta mračna strana svakog čovjeka. Borimo se za nešto... A kada nas upitaju 'Za šta se borite?' Ostajemo bez teksta. Sami sebi nismo jasni. Glupost.
Nego da ja završim današnji list dnevnika, i idem da malo odmorim oči... Da utonem u san sa slikom sina pred očima. Dobro je pa nije večeras moj red da dežuram.
Jah, dobro je.
Sreća. To je sreća. Ako vas neko ikada bude pitao šta je to sreća, eh... baš mu ovako objasnite.
Tako mi nedostaju. Prije par dana je napunio pet godina. Nisam bio tu, nisam gledao taj osmijeh dok je gasio pet svjećica na torti, osmijeh dok je otvarao poklone, dok se igrao sa vršnjacima. Taj pogled u očima njegove majke, posmatrajući svaki njegov korak sa takvom pažnjom. Neopisivo. Ponekad je ugledam, tako zamišljenu na par trenutaka, i vidim da se čitavo odrastanje našeg sina odigrava u nekoliko sekundi, pred njenim očima. Ali brzo se trzne, i sa osmijehom nastavi uživati u svakom trenutku sa njim. Fali mi to, beskrajno mi fali.
Eksplozija u daljini... Trzam se... Prekida me u trenutku najljepših sjećanja.
Gledam oko sebe.
Zamišljena lica suboraca... Pogled upućen ka daljinama... Nada u očima... Želja za povratkom kući. Svi smo mi, ma kako snažno izgledali, tako krhki iznutra. Kada nam oduzmu ono za šta živimo, ne ostaje ništa. Praznina. Tama.
Zaustavljam se na licu jednog dobrog prijatelja. Pomogao mi je da se uklopim kada sam tek došao. Pokušavam da pročitam njegov izraz lica onako, napola obasjanog mjesečinom. Ništa. Lice bez osjećaja. Plašim se za njega. Nije valjda izgubio i onu mrvu nade koju nosimo u sebi, koja nam daje snagu za sve ovo što proživljavamo. Tješim se da nije... Postoji još nade u njemu... Negdje u dubini... Tinja. Kako samo želim da se ovo završi. Znam da i naši neprijatelji to žele. Znam da i oni, isto ovako zamišljeni, čekaju kraj svega ovoga. Čekaju povratak svojim porodicama.
Svi želimo isto.
Pa u čemu je onda problem. Zašto ne završimo sve ovo.
To niko ne zna. To je ta mračna strana svakog čovjeka. Borimo se za nešto... A kada nas upitaju 'Za šta se borite?' Ostajemo bez teksta. Sami sebi nismo jasni. Glupost.
Nego da ja završim današnji list dnevnika, i idem da malo odmorim oči... Da utonem u san sa slikom sina pred očima. Dobro je pa nije večeras moj red da dežuram.
Jah, dobro je.